Prosječna toplina zraka u Zagrebu u 2019. je godini bila viša no u ikojoj prethodnoj, a istovremeno je u glavnom gradu Hrvatske – i na brdu koje ga natkriljuje – zabilježen najmanji broj dana sa snježnim pokivačem. Vidljivo je to iz publikacije Statističke informacije 2020  koju je Državni zavod za statistiku ovih dana objavio na internetu.

Podaci su uzeti s tri mjerna mjesta:

U Maksimiru na istočnoj strani grada, u svježini guste hrastove šume i nekoliko jezera, prije petnaest godina prosječna je temperatura zraka iznosila 11,2 stupnja C; do 2019. godine, ona je porasla na točno 13 stupnjeva.

Na Griču, brežuljku poditnutom iznad samog središta grada, temperatura je u petnaest godina porasla s 12 na 14,2 stupnja.

Na Puntijarki, obronku Medvednice koji se nalazi 957 metara iznad razine mora, temperatura zraka je i tih petnaest godina porasla sa 6,6 na 8,7 stupnjeva.

Toplina zraka na zagrebačkim mjernim stanicama bilježi kontinuirani rast…

O ovakvim smo rezultatima razgovarali s Jagodom Munić, aktualnom direktoricom međunarodne organizacije Friends of the Earth Europe, ranije dugogodišnjom predsjednicom ugledne zagrebačke ekološke udruge Zelena akcija.

“Ovi me podaci nimalo ne iznenađuju i samo su potvrda prognoza znanstvenika koji su se bavili razvojem scenarija utjecaja klimatskih promjena na klimu. Dakle predviđanja o zatopljenju se ostvaruju, pa čak i brže od projekcija”, komentira Jagoda Munić.

Kada se podaci o zagrijavanju zraka iz zadnjih petanest godina usporede s dugogodišnjim trendom, ocjena FoE-ove direktorice dobija još snažniju potvrdu. Evropski centar za srednjoročne vremenske prognoze (European Centre for Medium-Range Weather Forecasts, ECMRWF) utvrđuje, a EDJNet prenosi, da je Zagreb s okolicom u zadnjih desetak godina gotovo redovito imao barem 8-9 dana s prosječnom temperaturom iznad 27 stupnjeva; u prvoj polovici dvadesetog stoljeća takvih dana gotovo nije bilo:

Zagrijavanje zraka nužno dovodi do postupnog nestanka snijega. U zimi 2019.-2020. snijeg je u Zagrebu zavijorio samo jednom, i to u rano ujutro 22. ožujka, nakon što su stanovnici, uplašeni snažnim potresom, izašli na sigurno iz svojih kuća. Prošle zime glavni grad Hrvatske niti jedan dan nije bio pokriven snijegom, tako da se DZS-ovi podaci za 2019. godinu odnose ustvari na njezine prve mjesece. Na Griču je broj dana sa sniježnim pokrivačem od 2004. pao sa 16 na svega 6. U Maksimiru je također pao, sa 17 na 8. U perspektivi, zagrebačka djeca moći če uživati u prizorima snijegom pokrivenih zagrebačkih ulica i krovova samo promatrajući stare fotografije.

…dok broj dana sa snježnim pokrivačem bilježi kontinuirani pad.

Puntijarka koja se, rekosmo, nalazi na 957 metara nadmorske visine, u neposrednoj blizini poprišta slalomskih utrka koje se organiziraju u okviru Svjetskog skijaškog kupa, bilježi pad broja dana sa sniježnim pokrivačem s 95 u 2004. na 71 u prošloj godini. Zamolili smo Jagodu Munić da prokomentira nije li perspektiva skijaškog kompleksa na Medvednici, čiji je najglamurozniji događaj održavanje međunarodnog skijaškog takmičenja, pomalo neizvjesna uz takav klimatski trend. Postoji li ekološko opravdanje za održavanje Svjetskog kupa na Sljemenu, masovno umjetno zasnježivanje staza, izgradnju prometne, sportske i smještajne infrastrukture? Kolika je ustvari važnost Medvednice za klimatsku situaciju u Zagrebu?

“Medvednica je vrlo važna za lokalnu klimu, kvalitetu zraka u Zagrebu te zaštitu od poplava. Zadnih deset godina devastacija šume sječom i nekontroliraim prometom motornih off road vozila značajno je pogoršala stanje. Vršni dio Medvednice ima najveći pritisak i zbog skijališta. Zelena akcija je još početkom 2000-tih upozoravala da je bolje da se utrka Svjetskog kupa organizira na Bjelolasici, kako bi se time potaknuo razvoj Gorskog kotara. Zbog nadolazećih klimatskih promjena, još i tad su preporuke bile da se skijališta ne grade na terenima ispod 1500 metara nadmorske visine. 

U međuvremenu je Sportski centar na Bjelolasici uništen, a ni Medvedvednicom se ne gospodari i ne upravlja dobro. Bojim se da skijanje na Sljemenu nema budućnost, jer snijega neće biti, a pitanje je isplativosti izrade umjetnog snijega te njegovog utjecaja na prirodu zbog dodanih kemikalija”, kaže Munić.

Neposredno nakon parlamentarnih izbora održanih početkom srpnja, osamdestak udruga i različitih drugih organizacija, na ovaj ili onaj način povezanih sa zaštitom prirode, uputilo je Saboru i novoj vladi popis zahtjeva pod naslovom Zajedno za hrvatski zeleni oporavak i razvoj . “Ako joj se hitno i sustavno ne pristupi na razini svake pojedine države, klimatska kriza dugoročno će dovesti do još drastičnijih posljedica za gospodarstvo i čovječanstvo od onih prouzročenih COVID-19 pandemijom.

Zeleni oporavak stoga je jedini mogući put, koji uz doprinos rješavanju klimatske krize, omogućava stvaranje novih radnih mjesta, smanjenje troškova za zdravstvo te jamči brzi i učinkoviti iskorak u novu, niskougljičnu, sadašnjost bez nejednakosti s otpornim i konkurentnim gospodarstvom”, naveli su potpisnici ovoga apela. Njihovi zahtjevi odnose se na različita područja, od usklađivanja svih nacionalnih klimatsko-energetskih politika s Evropskim zelenim planom, obustave ulaganja u fosilnu industriju, obnove zagrebačkih zgrada nakon potresa koja bi bila u skladu s najvišim energetskim standardima, do snažne tranzicije prema niskougljičnom razvoju i stvaranju novih radnih mjesta.

Evropski zeleni plan  izradila je Evropska komisija krajem 2019. godine, kao pokušaj uspostavljanja, kako je navedeno, “strategija rasta kojom se EU nastoji preobraziti u pravedno i prosperitetno društvo s modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem 2050. neće biti neto emisija stakleničkih plinova i u kojem gospodarski rast nije povezan s upotrebom resursa”. Pokušava se, pritom “zaštititi, očuvati i povećati prirodni kapital EU-a te zaštititi zdravlje i dobrobit građana od rizika povezanih s okolišem i utjecaja okoliša na njih. Ta tranzicija istodobno mora biti pravedna i uključiva”, kaže se u uvodu u EZP.

Koliko ustvari Hrvatska odstupa od realizacije Europskog zelenog plana i gdje je prostor za napredak, upitali smo Jagodu Munić.

“Bojim se da je Hrvatska vrlo pasivni promatrač zbivanja oko Europskog zelenog plana. Čak i za vrijeme predsjedavanja Europskim vijećem nisam primijetila neku incijativu oko toga. Svakako je bitno da se, pogotovo u svijetlu ekonomskog oporavka nakon pandemije koronavirusa, ekonomski razvoj usmjeri na zelenu i pravednu tranziciju prema niskougljičnoj ekonomiji. U tom smislu, treba podržati zahtjeve organizacija civilnog društva.”

Prema riječima naše sugovornice, prvi korak u približavanju EZP-uje svakako bi trebao biti odustajanje od ulaganja i izdavanja dozvola za projekte iskorištavanja i istraživanja fosilnih goriva, te usmjeravanje na obnovljive izvore energije, energetski efikasnu obnovu zgrada i modele prijevoza koji su manje štetni za okoliš – npr. eletrični i dostupan javni gradski i međugradski projevoz. U ovoj tranziciji, smatra Mujnić, bitno je uzeti u obzir i aspekt društvene pravednosti, jer trošak ekološke tranzicije ne smiju platiti najsiromašniji. Želimo li napraviti tranziciju na način da se siromaštvo i ekonomske nejednakosti smanje, a blagostanje općenito poveća, onda je bitno da se i taj kriterij uzme u obzir. U praksi, to znači da mjere koje se provode moraju smanjti tzv. energetsko siromaštvo.

“Dobar primjer je Francuska, gdje je povećanje cijena goriva zbog većeg oporezivanja dovelo do prosvjeda žutih prsluka. Automatsko povećanje cijena goriva, a da se istovremeno ne osigura kvalitetan i dostupan javni prijevoz, pogađa upravo najsiromašniji sloj građana. Drugi primjer može biti sufinanciranje električnih vozila koje provodi Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Neću sad ulaziti u problematičan način raspodjele sredstava na način ‘najbrži prst’, tj. tko klikne u ponoć kad se natječaj otvori dobije sredstva, već u samu suštinu takvog financiranja. Naime, ulaganje sredstava u sufinanciranje malog broja privatnih automibila (i poticanje strane industrije), nema znatniji doprinos smanjenju zagađenja, ako je gradski promet loš i većina građana ne može kupiti novo električno vozilo čak niti s poticajem, nego voze dizelske automobile stare i 20 godina. Odnos uloženog i dobivenog u ovom slučaju nikako nije povoljan.”

**

Jagoda Munić, Friends of the Earth: Ugledajmo se na Kostariku

Uvriježeno je mišljenje da je odgovornost za globalno zatopljenje isključivo stvar industrijski najrazvijenijih zemalja, da se rješenja mogu donijeti samo na globalnom planu, a da poluperifernim lokalnim zajednicama preostaje praćenje razvoja događaja i nadanje najboljem. Što se na tom planu može napraviti npr. na razini grada Zagreba?

To je uvrježeno mišljenje u Hrvatskoj rekla bih, koja je zauzela stav male zemlje periferije. Hrvatska može napraviti puno. Zapravo činjenica da smo mali i da još uvijek imamo relativno kvalitetan okoliš i prirodu (koje se trudimo brzo uništiti) može biti naša prednost, a ne mana. Jedan dobar primjer zemlje slične veličine i broja stanovnika, čiji povijesni kontekst nije puno bolji, a napravila je puno, jest Kostarika. Ono što čini razliku između nas i njih jest vizija. Hrvatska uoće nema razvojnu viziju. Samostalnost i članstvo u EU su najbliže tome, ali povrh toga, mi uoće ne znamo što kao zemlja želimo biti osim male zemlje europske periferije ovisne o turizmu i EU fondovima.

S druge strane, upravo je malu zemlju ovakvih predispozicija moguće brzo usmjeriti u održivi razvoj. U sljedećih pet godina moramo pokrenuti zelenu i pravednu ekološku tranziciju i istovremeno povećati otpornost ekosustava i društva na posljedice klimatskih promjena.

Konkretnije, na razini grada Zagreba, treba provesti obnovu nakon potresa, i to na način da se poveća energetska efikasnost zgrada, treba olakšati postavljanje solarnih kolektora na krovove i izgradnju zelenih krovova, treba poboljšati učinkovitost i dostupnost održivijeg javnog prijevoza te smanjiti korištenje osobnih automobila u gradskom prometu. U smislu otpornosti na klimatske promjene, moramo modernizirati sustav odvodnje oborinskih voda (odvajanje od kanalizacije), povećati broj zelenih koridora, parkova i općenito drveća u gradu, kako bi se stvorio prirodni sustav koji bi smanjio utjecaj većih fluktacija oborina (suša-poplava) i temperatura (nagli rast i pad temperatura). Također, treba hitno zaustaviti devastaciju Medvednice.