Ekonomija korone

Znanstvenici s Instituta za javne financije u razgovoru za H-Alter/EDJNet: "U prva dva tjedna travnja prihodi državnog proračuna pali su za 70 posto. U iduća tri mjeseca procjenjuje se da je potrebno dodatno financiranje od 65 od 70 milijardi kuna. Potrebe za zaduživanjem će vjerojatno biti i veće ako se uzme u obzir da će prihodi primjerice HZZO-a, županija, gradova i općina značajno pasti i da će se i oni morati dodatno zaduživati. Poprilično je jasno da nas čeka teška godina, a možda i godine."

Zagreb (photo: Florian Thiery/Flickr  - CC BY 2.0 )

Covid-19 se ispuhuje, barem u Evropi, ali spoznaji o daljim planovima zloćudnog bića čovječanstvo nije ništa bliže. Jedno od relevantnijih epidemioloških istraživanja, objavljeno  prošli tjedan u SAD-u, procjenjuje da bi mjere fizičkog distanciranja mogle potrajati do 2022. godine, ako do tada ne stupi na snagu efikasan "protuotrov". Kako bi u tom slučaju izgledala globalna ekonomija, i u kakvom bi stanju preživjeli socijalni sistemi pogođenih država, zagonetka je čije rješenje ljudskom rodu nije nimalo pristupačnije od budućih korona-planova. MMF je, također prošli status quo" tjedan, najavio globalni privredni pad u ovoj godini za "čak" 3 posto. Iz glavne utvrde globalnog ekonomskog poretka očito je odaslan fake news kojim se svjetsko tržište vrijednosnica želi zaštititi od panike: nezavisni analitičar Peter Koenig reagirao  je dan potom, upitavši se da možda u MMF-u nisu zaboravili dopisati jednu nulu...

U Hrvatskoj, korona je posve razgolitila višedesetljetnu pogrešnu ekonomsku politiku, koja se pretežno odvija u koordinatama turizam – uvoz – privatizacija javne imovine. Kao i u većini zemalja, razgolitila je i pogrešnu socijalnu politiku: javno zdravstvo relativno uspješno je reagiralo na zarazu usprkos njegovu kontinuiranom zanemarivanju, čiji simbol su derutni klinički centri i zastrašujuće zidine nikad dovršene Sveučilišne bolnice u zagrebačkom Blatu. Trenutnu ekonomsku situaciju najbolje ocrtavaju posljednji dostupni podaci  Porezne uprave: u razdoblju od 23. do 29. ožujka ove, u odnosu na isto razdoblje prošle godine u svim djelatnostima evidentirano je smanjenje broja računa od 65 posto i smanjenje iznosa računa od 50 posto. U djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane, koja je najpogođenija mjerama fizičke distance, smanjenje broja računa doseglo je 96, a smanjenje iznosa računa 93 posto.

Usprkos svemu, zrelost kojom je ova i ovakva Hrvatska dočekala globalnu zarazu koronom, najveće je iznenađenje u vezi s njom. Znanstvenici s Instituta za javne financije u zadnja su 3-4 tjedna objavili veći broj aktualnih osvrta na ekonomsko-socijalni aspekt Vladinog bavljenja epidemijom. Jedan od njihovih zaključaka jest su da su mjere hrvatske Vlade uglavnom analogne mjerama zemalja OECD-a, kojima pripada i dvadesetak država Evropske unije (među kojima nije naša zemlja).

Ravnatelj Instituta Vjekoslav Bratić u svojem radu Ekonomika javnog sektora u doba korone  (objavljenom 1. travnja, dan prije donošenja drugog paketa Vladinih mjera) pokazuje kako tadašnji Vladin odgovor na zarazu ne odstupa bitnije od odgovora zemalja OECD-a. On ipak ističe da su hrvatske javne financije danas pred poteškoćama koje su možda čak i veće nego u ratnim i pretvorbeno-privatizacijskim devedesetima, a "situaciju pogoršava dugogodišnje neprovođenje suštinskih strukturnih reformi i podilaženje parcijalnim interesima".

U internetskoj komunikaciji s Bratićem i grupom istraživača s IJF-a (Mihaelom Bronić, Ivicom Urbanom, Josipom Franićem i Slavkom Bezeredijem) dobili smo njihovu zajedničku ocjenu da je i drugi paket Vladinih mjera na tragu onoga što se radi u OECD-u.

"Kritike na račun spore reakcije upućene našoj Vladi posve su neutemeljene jer je Hrvatska bila među prvim zemljama koje su se odlučile na izdašniju pomoć najugroženijim poslovnim subjektima. Dakako, ostaju otvorena pitanja kvalitete provedbe ovih mjera, kontrole trošenja transferiranih sredstava od strane poduzeća, te učinkovitosti ovih politika po pitanju zaštite dohotka kućanstava", kažu IJF-ovi znanstvenici.

Na nedostatak kontrole sredstava namijenjenih očuvanju radnih mjesta upozorio je prošli tjedan, u saborskoj raspravi, bivši ministar rada Mirando Mrsić. Za potrebe očuvanja radnih mjesta kroz tri će mjeseca poslodavcima biti uplaćeno nešto preko 6,2 milijarde kuna dok bi dodatnih 2,8 milijardi država trebala izdvojiti za doprinose. Dio poslodavaca ne posreduje sredstva koja su dobili za zadržavanje radnih mjesta radnicima, premda su isključivo njima namijenjena, već da su neke otpustili, neki su na bolovanju, neki su na prisilnom godišnjem, rekao je tada Mrsić.  "Radi se o državnim potporama, koje dodjeljuje Hrvatski zavod za zapošljavanje, i koji bi trebao kontrolirati način njihovog korištenja", objasnio je Mrsić za H-Alter/EDJNet. "Sredstva su dodijeljena bez ugovora, samo na temelju njihova iskaza. Državni inspektorat nema ovlasti da kontrolira korištenje tih sredstava. Međutim HZZ također nema kapaciteta da provjerava u kojim su tvrtkama ta sredstva utrošena nenamjenski." 

Bivši ministar ne želi procjenjivati koliki dio tako raspodijeljenog javnog novca može završiti nenamjenski, na žiro računima poslodavaca, ali ističe da je HZZ ta sredstva trebao distribuirati neposredno radnicima. On također upozorava  na nepravde koje proizlaze iz drugačijeg položaja različitih kategorija radnika u doba korone: "Radnici koji uslijed epidemije ne rade, ali su ostali u radnom odnosu, sada imaju veća primanja od radnika koje su poslodavci uslijed korone otpustili, pa su završili na HZZ-u. U treću kategoriju spadaju radnici koji su dulje nezaposleni, pa su se do pojave epidemije snalazili povremeno radeći u sivoj zoni. Oni su (i) sada najugroženiji, jer uslijed zaraze ne mogu raditi, a država se svojim programima uopće ne obazire na njih. Država bi trebala svima njima transferirati isti iznos."

Na slične nepravde i nelogičnosti upozorio je Ivica Urban s IJF-a, u svojem osvrtu Potpora za očuvanje radnih mjesta  objavljenom 14. travnja. Potpora za očuvanje radnih mjesta, pokazuje on u svojem radu, za travanj i svibanj iznosi 4 tisuće kuna. Pritom se "javlja zanimljiva situacija za radnike koji su prije krize imali neto plaću manju od 4.000 kn jer se njihov dohodak povećava u odnosu na pretkrizno razdoblje."

Zamislimo li dva radnika koji su prije zaraze imali minimalnu neto plaću od 3.500 kn: poslodavac prvoga ostvari državnu potporu za očuvanje radnih mjesta, a drugi ju ne ostvari. Prvi radnik u travnju dobije potporu od 4.000 kn, a drugi primi plaću od 3.500. Moguće je, nadalje, da prvi radnik niti ne radi, npr. zbog odluke nadležnog tijela civilne zaštite, dok drugi odlazi na posao. "Zamislimo i trećeg radnika, također s neto plaćom od 3.500 kn prije krize, koji je u ožujku dobio otkaz i ne dobiva potporu. Ako ima pravo na novčanu naknadu za nezaposlene, za travanj će primiti 2.625 kn. Ako nema pravo na tu naknadu, a zadovoljava uvjete za primanje zajamčene minimalne naknade, može ostvariti iznos od 800 kn. Ako ne zadovoljava niti uvjete za zajamčenu minimalnu naknadu, u potpunosti će ostati bez primanja."

Ovakve će potpore, zaključuje Urban, pomoći u očuvanju životnog standarda stanovništva, ali očito ne svih radnika koji će se naći u problemu. "Kako bi se pomoglo svima, nužno je ojačati sustav socijalne zaštite, primjerice privremenim povećanjem izdašnosti novčane naknade za nezaposlene, ublažavanjem uvjeta za dobivanje zajamčene minimalne naknade, povećanjem potpora za obitelji s djecom iz nižih i srednjih dohodovnih skupina."

Na IJF-u se izričito protive idejama smanjivanja plaća zaposlenima u javnom sektoru, kojim je idejama sadašnja korona-epidemija poslužila kao dodatni povod. U članku Između čekića i nakovnja: što s plaćama financiranima iz proračuna opće države u vrijeme koronakrize?  objavljenom 30. ožujka grupa autora dokazuje da bi učinci rezova plaća u javnom sektoru, čak i kada bi bili "pomalo drakonski", na kraju bili skromni, pogotovo usporedi li ih se sa sredstvima koja će biti potrebna za pomoć privatnim poduzećima u premošćivanju posljedica krize.

S druge strane, autori navode niz društveno štetnih posljedica mogućeg rezanja plaća u javnom sektoru. Prije svega, takav postupak dodatno bi ugrozio domaćinstva čiji prihodi djelomično ovise o radu u privatnim tvrtkama, pa uslijed korone postaju neizvjesni. Takve obitelji s "ustima iznad vode" mogu održati upravo prihodi njihovih članova koji rade u javnom sektoru. Smanjivanje njihovih plaća doprinijelo bi i ukupnom padu potrošnje, čime bi "stvarne proračunske uštede zbog izravnih i neizravnih učinaka umanjenja plaća bile mnogo manje od prikazanih, pri čemu nije nerealno očekivati dijametralno suprotan učinak od priželjkivanog".

Pored ostaloga, dokazuju autori, ako plaće koje bi bile smanjene tijekom korona-krize neposredno poslije nje ne bi bile vraćene na prethodnu razinu, "sadašnje bi kolektivno rezanje svakoj budućoj vlasti olakšalo zadržavanje status quo" kao što se, primjerice s plaćama u prosvjeti, desilo nakon krize prije desetak godina. "Umjesto ad hoc rezanja 'pametnije' bi, i efikasnije, bilo  napraviti selektivne, dobro promišljene rezove", tvrde autori, napominjući da je, imajući u vidu 

probleme glomaznog i neefikasnog javnog sektora, kroz dobro osmišljenu reorganizaciju i optimizaciju moguće i potrebno povećati iznose plaća u njemu, uz istodobno smanjenje ukupne mase plaća.

S IJF-ovim znanstvenicima porazgovarali smo i o obrisima nadolazećih vremena: "Iako postoji zabrinutost što će se dogoditi s prihodima od turizma kao i da ovaj financijski šok neće biti samo kratak, nego bi za mnoge mogao biti i dugotrajan, jer se primjerice brojna radna mjesta i/ili male trgovine možda više nikad neće povratiti, u budućnosti će biti neophodno analizirati potrebe i mogućnosti ove vlade da financira znatno izdašnije mjere pomoći gospodarstvu i građanima. Naime, u prva dva tjedna travnja prihodi državnog proračuna pali su za 70 posto. U iduća tri mjeseca procjenjuje se da je potrebno dodatno financiranje od 65 od 70 milijardi kuna. Potrebe za zaduživanjem će vjerojatno biti i veće ako se uzme u obzir da će prihodi primjerice HZZO-a, županija, gradova i općina značajno pasti i da će se i oni morati dodatno zaduživati."

Premda Hrvatska može sigurno računati na oko 9 milijardi kuna iz Investicijskog plana Europske komisije za borbu protiv pandemije, objašnjavaju na IJF-u, ako se u iduća tri mjeseca bude potrebno zadužiti samo 65 milijardi kuna, to iznosi čak oko 45 posto rashoda planiranih državnim proračunom za 2020. godinu. "Kako je javni dug krajem trećeg tromjesečja 2019. iznosio oko 297 milijardi kuna, u optimističnom scenariju, da pandemija traje samo do kraja lipnja i da ne budu potrebna dodatna zaduživanja, zaduženje od 65 milijardi kuna rezultiralo bi razinom javnog duga od oko 362 milijarde (odnosno iznosilo bi oko 90 posto BDP-a). Iz navedenog je poprilično jasno da nas čeka teška godina, a možda i godine. Stoga je jako važna kvalitetna provedba i kontrola provedbe uvedenih mjera, te bi bilo dobro, čim to bude moguće, raditi na popuštanju restriktivnih mjera za gospodarstvo."

Dostupni prijevodi
utorak, 05. svibanj 2020.

Author/s:

Toni Gabrić

Izvor/i:

H-Alter
share subcribe newsletter