Prema posljednjim informacijama s HZMO-a trenutno radi 11558 umirovljenika. Dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva, stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada. Naime, prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna prima 153546 umirovljenika. Dodamo li tome one osobe koje se nalaze u iznosu “između” dolazimo do brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika. Za mir u mirovini još se treba izboriti.

Problemi hrvatskog mirovinskog sustava su brojni. Od početka 2019. započelo je postupno, ali značajno zaoštravanje uvjeta za odlazak u starosnu mirovinu te je istovremeno povećana penalizacija, tj. trajno umanjenje prijevremenih mirovina. Simptom je to jednog od problema hrvatskog mirovinskog sustava koji već trideset godina ne uspijeva pronaći “pravu formulu”.

Prema trenutnom zakonu, svi rođeni 1963. godine i kasnije, morat će raditi dulje od 65 godina starosti, osim ako ranije ne uspiju skupiti 41 godinu staža. Svi rođeni nakon 1966. godine, morat će raditi do 67 godina starosti, osim ako ranije ne uspiju skupiti 41 godinu staža.

Zbog sve većih poteškoća i nesigurnosti u pronalasku posla, porasta prekarnih uvjeta rada, rada preko atipičnih ugovora, naročito kod mlađe populacije, izbrojiti 41 godinu staža i otići u mirovinu prije 67 godina starosti bit će sve teže i teže. O punom radnom stažu većina ljudi moći će samo sanjati.

One koji se odluče ili budu primorani na raniji odlazak iz svijeta rada, država sada kažnjava tako da im za svaki mjesec ranijeg umirovljenja mirovinu umanjuje za 0,30 posto (ukupno 18 posto za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu), neovisno o tome koliko imaju radnog staža.

Inicijativa 67 je previše i aktiviranje društva za promjene

Zbog svih navedenih poteškoća, građani i građanke se sve više bune. Njihovo nezadovoljstvo najbolje oslikava podrška koju je ove godine dobila Inicijativa 67 je previše. Inicijativa se zalaže se za povratak dobi za odlazak u mirovinu na 65 godina i za umanjenje penalizacije prijevremenih mirovina. Zalažu se za borbu protiv diskriminacije starijih radnika i omogućavanje svima da ostanu u svijetu rada do 65 godine starosti, a onima koji to mogu i žele duže.

Inicijativa je uspjela prikupiti dovoljno potpisa, preko 740 tisuća, za raspisivanje državnog referenduma o dobi za odlazak u mirovinu i o penalizaciji prijevremenih mirovina. Referendumsko pitanje, bude li usvojeno, postavit će dob za odlazak u mirovinu na 65 godina. Drugim riječima, poništit će planirano podizanje uvjeta za odlazak u mirovinu na 67 godina starosti.

Referendumsko pitanje, bude li usvojeno, ublažit će trajno umanjenje (tzv. penalizaciju) prijevremenih mirovina. Umjesto 0,3 posto po mjesecu ranijeg odlaska u mirovinu, umanjenje će biti samo 0,2 posto. Najveće umanjenje prijevremene mirovine, u slučaju odlaska u mirovinu pet godina ranije, više neće biti 18 posto nego 12 posto. Referendumskom inicijativom ipak se nije obuhvatilo jedno bitno pitanje – pitanje privatizacije mirovinskog sustava, točnije problematike obaveznog drugog mirovinskog stupa, koji je uveden polovicom 1990-ih od strane Svjetske banke kao model za tranzicijske zemlje.

Takav model prihvatile su bivše socijalističke zemlje osim Češke i Slovenije koje su odabrale dobrovoljni. Nakon što se takav model pokazao kao nesiguran i štetan za održivost mirovina, posebno i rizičnim za državne financije, ukinut je u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj. No, u Hrvatskoj takvih planova zasad nema.

Sindikat umirovljenika Hrvatske godinama upozorava kako se većim izdvajanjima za drugi mirovinski stup zapravo slabi onaj prvi, temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti. Naime, sredstvima drugog stupa raspolažu mirovinski fondovi, čiji je cilj, barem načelan, povećati sredstva drugog stupa. No, realnost je nešto drugo.

Velik dio problema drugog stupa leži u činjenici da se novac namijenjen za mirovine godinama ulaže u rizične tvrtke, a promašenost ulaganja mirovinskih fondova najbolje se ocrtala prilikom sloma Agrokora, u čije su dionice većina “mirovinaca” ulagala. Iako sada umirovljenici imaju “pravo izbora” hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovinskog osiguranja drugog stupa i prvog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog mirovinskog stupa, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirovljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vratilo čak 60,8 posto. 

Iako je premijer Plenković prije nekoliko dana rekao kako će svi zahtjevi inicijative 67 je previše biti prihvaćeni, sindikati opečeni iskustvom iz 2010. godine , kada su unatoč 810 tisuća prikupljenih potpisa za referendum o Zakonu o radu odustali od referenduma, ovog puta od njega ne odustaju.

Siromaštvo naše svakodnevno

Više od same dobi odlaska u mirovinu problem je mizeran iznos mirovina s kojima samo čarobnjaci preživljavaju. Ono što je ključno za iznos mirovine jest udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. Taj postotak je 1990. godine iznosio 77,23 posto, a završetkom rata 1996. godine smanjen je na 45,88 posto. Danas svega 37,7 posto.

Prosječna starosna mirovina za srpanj, a koju prima najveći broj umirovljenika, tj. njih 193436 iznosila je 2228 kuna, dok mirovinu manju od tisuću kuna! prima 153546 njih. Dodamo li tom broju one osobe koje se nalaze u iznosu “između” dolazimo do zastrašujuće brojke od 586 613 osoba s primanjima nižim od 2228 kuna, tj. 55.31 posto umirovljenika.

Rad u mirovini u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je rad umirovljenika od četiri sata legaliziran još 2004. godine, ali raditi su mogle samo osobe koje su otišle u starosnu mirovinu, znači muškarci stariji od 65 i žene starije od 62 godine. Početkom 2019. godine svima je omogućeno to pravo, uključujući one u prijevremenoj starosnoj mirovini, umirovljene djelatne vojne osobe, policijske službenike i ovlaštene službene osobe.

Prema posljednjim informacijama s HZMO-a tako trenutno radi 11558 umirovljenika, od čega je 6931 muškaraca i 4627 žena. O kojem se porastu broja umirovljenika koji se vraćaju u svijet rada radi najbolje govore brojke prosječne zaposlenosti za posljednje tri godine (s tim da se prosjek za 2019. računa do kraja srpnja). Dok se s 2017. na 2018. bilježi blagi porast, u 2019. on je dvostruk.

Umirovljenici u Hrvatskoj rade većinom u stručnim i znanstvenim djelatnostima, zatim u zdravstvu te u trgovini. U pripremi za ljetnu sezonu ove godine pojavili su se i oglasi kojima se potražuju umirovljenici-sezonci, a jedan od njih bio je posebno “dovitljiv”.

Naime, trgovački lanac Spar umirovljenicima je nudio rad na pola radnog vremena uz dva slobodna dana vikenda, naknadu za jedan topli obrok dnevno, plaćene putne troškove isplatu plaće u prvom tjednu sljedećeg mjeseca. Ali nije to sve, a u svom su oglasu nudili i “slobodno vrijeme za kupanje i sunčanje”, uz poklon ručnik i kremu za sunčanje.

Prije same sezone briljirao je i bivši ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić koji je sve veći broj zaposlenih umirovljenika objasnio potrebom socijalizacije, a nedostatka sredstava za pristojan život. Naravno, dio umirovljenika doista radi jer želi aktivniji život, no činjenica je, kao što smo već naveli, da više od 50 posto umirovljenika živi na rubu siromaštva stoga im ne preostaje više opcija od ponovnog ulaska u svijet rada.

Europska perspektiva i komparacije

U ožujku ove godine Slovački parlament odlučio je da će se podizanje dobi za odlazak u mirovinu zaustaviti na 64 godine. Do odluke parlamenta došlo je tijekom akcije prikupljanja potpisa za referendum s istim zahtjevom, koju su uspješno pokrenuli slovački sindikati. Hrvatska i Bugarska jedine su nove članice EU koje su podigle dob umirovljenja na 67 godina, iako im građani značajno kraće žive od prosjeka EU.

Nakon što su od predviđenog podizanja dobi za odlazak u mirovinu iznad 65 godina tijekom posljednje dvije godine već odustale Poljska i Češka, Slovačka je treća među novim članicama Europske unije koja je odlučila napraviti isto. Slovačka, u kojoj se sve donedavno u punu mirovinu moglo sa 62 godine, od početka 2017. godine počela je automatski podizati dob ovisno o kretanju očekivanog trajanja života, otvorivši time put neograničenom povećavanju dobi za odlazak u mirovinu. Ove godine pravo na mirovinu u Slovačkoj se ostvaruje sa 62,5 godina, a projekcije ukazuju da će granica od 64 godine biti dosegnuta 2030. godine.

Bojazan od mirovina nedovoljnih za život najviše je prisutna u državama koje naočigled imaju snažne socijalne mreže, pokazalo je ove godine istraživanje ING banke. U istraživanju je sudjelovalo 15.000 ispitanika iz Europe, SAD-u i Australije, od čega je 2700 već u mirovini. Glavni je nalaz istraživanja kako većina ispitanih smatra da im mirovine neće biti dovoljne za pristojan život.

Žene su nešto zabrinutije (66 posto) od muškaraca (56 posto). Najzabrinutiji su Španjolci i Francuzi gdje dvije trećine ispitanika smatra kako neće imati dovoljno novca. U “tvrđavi kapitalizma”, SAD-u, 62 posto ispitanika smatra kako tijekom radnog vijeka neće uštedjeti dovoljno novca za život u mirovini. Što se tiče Europe, gotovo polovica ispitanika koji su već u mirovini ističu da nemaju isti standard života kao kad su radili.

S druge strane, svaki drugi zaposleni Čeh smatra da će si u mirovini moći jednako priuštiti kao i danas. Možda je tome razlog što Česi u najvećem postotku očekuju da će morati nešto zaraditi i u mirovini. Naime, 63 posto ispitanika iz Češke očekuje da će raditi kao umirovljenici, a slijede Rumunji sa 63 posto. Ukupno gledajući, za rad u mirovini spremno je 54 posto Europljana.

Promjene mirovinskog sustava planiraju se u Danskoj i Nizozemskoj, gdje nakon 2020. godine namjeravaju pomaknuti dobnu granicu za umirovljenje za sve građane na 67 godina. Najrestriktivnije uvjete za odlazak u mirovinu ima Irska, trenutačno “obećana zemlja” za Hrvate, koja od 2028. godine planira podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu čak na 68 godina života, a već sada je za mirovinu nužno imati 66 godina. No i tim bi se najavljenim promjenama mogli, i vjerojatno hoće, suprotstaviti građani i građanke.

Za mir u mirovini još se treba (iz)boriti.